Za početak - i o sanjkanju je riječ. Rubetićevom, od vrha Schlosserovih stuba do Vončinine, uz južni rub obećane javne gradske promenade koja je na Širokom brijegu alias Šalati pred bezmalo sto godina iščekivala neki novi zagrebački akropolis, neki para-Gradec. Do u rane šezdesete spust Rubetićevom, uz oštro desno skretanje na Vončininoj, završavao je pred tramvajskim tračnicama na Vlaškoj. Prava mala avantura. Djetinja uspomena. Lapsuuden muisto. Promenada je odavno zaboravljena - na njenom je mjestu epicentar životnog djela arhitekta Frana Bahovca: tenisko igralište koje je 1928. zamijenilo brajde portugisca, potom tesarska struktura gledališta centre-courta (današnje klizalište) za završnicu europske zone natjecanja za Davisov pehar s Njemačkom 1936., proširenje tribina i gradnja prvog gradskog (malog) bazena (za članove teniskog kluba) povodom još jednog Davis Cup finala 1939., gradnja, napokon, klupske zgrade ATK Zagreb 1940. Začetak sportskog centra na Šalati, što će kasnijim širenjem na sjever, gradnjom otvorenog bazena, preudezbom centre-courta u klizalište s lebdećim armiranobetonskim tribinama i gradnjom novog centre-courta radikalno izmijeniti planirani karakter krune Širokog brijega. I podržati pritom pomisao da su zagrebački međuratni internacionalni natječaji manje-više viteški turniri na skliskim stazama urbane utopije.

Poznato je nekoliko Loosovih fotografija s mondenih sanjkališta u Davosu, suvremenih početaka planiranja Zemaljske bolnice Franje Josipa I. na zagrebačkom Širokom brijegu. No Adolf Franz Karl Viktor Maria Loos natječajno je rodlanje na Šalati propustio - u tome mu je času uhodana medicinska ustanova bila već znatno potrebnijom od neizvjesnog kompletiranja širokobriješkog 'zdravstvenog grada'. Uostalom, nasanjkao se desetak godina ranije, na pozivnom natječaju za hotel Esplanade, gdje njegovo Clarté kozmopolitsko viđenje hotelskog organizma nije prošlo izbornu manipulaciju (kad je prvoplasiranome Ottu Rehnigu, s dizajnom najprimjerenijim nekom neodređenom rajhsministeriumu, ponuđena dopunska utakmica s novim suparnikom i po dopunjenom programu, na što se Rehnig, dakako, oglušio), makoliko u temeljnim postavkama ipak bilo ugrađeno u Esplanadu kako ju je izveo Dionis Sunko. Natječajni projekti zagubljeni su u neznanim okolnostima; od Loosovog rada sačuvalo se tek nekoliko studijskih skica i blueprint negativa perspektive, a u mitskoj predaji zagrebačke arhitekture i pripomena da se, posjetivši Zagreb povodom natječaja, u razgledu grada u pratnji uvaženog gradskog konzervatora (Gj.Sz.), afirmativno izjasnio samo o arhitekturi Bolnice Milosrdne braće na glavnome gradskom trgu. Tugaljivo prisjećanje na vrijeme kad grad još nije bio spreman podići čvrsto uporište svome nedvojbenom kozmopolitizmu, kolikogod sam Loos tada bio u najstvarnijoj prigodi za ispunjenje takve zadaće (realnijoj od Beča i Semmeringa, Nice i Pariza). Prigoda je ispraćena tek otiskom famoznog eseja 'Ornament i zločin' u elitnoj književnoj reviji Savremenik, a grad je baštinio literarni predložak na trasi Orient expressa, gdje je Josephini Baker ipak zapriječen najavljeni scenski nastup, pa i déco se oprema vremenom uveliko izljuštila, te bi se i sam Poirot u takvoj scenografiji teško snašao.

Hugo Alvar Henrik Aalto, čini se, za sanjkanje nije mario, u vrijeme esplanadskih kontroverzi zasigurno ni za Zagreb - imao je prečega posla: diplomu s odlikom na helsinškoj politehnici. Ponegdje je za vidjeti koju fotografiju na skijama, sa švicarskih zimovališta kojima se od sredine 1920-ih redovito vraćao. Uza sav svoj topologijski senzibilitet i virtuozno umijeće koje se u svakodnevnom graditeljstvu prosto naziva vještinom iskolčenja zgrade, odsanjkao se na zagrebačkom Širokom brijegu.

Natječaj na Širokom brijegu jedna je od tri znamenite zagrebačke međunarodne kompeticije na prijelazu 1930./1931. godine, ambicioznih i plemenitih pobuda, velikih očekivanja, respektabilnog takmičarskog i sudačkog sudjelovanja, tankoga ali ishoda. Čak ih ni bespoštedni kritik Stjepan Planić, moguće pod svježim dojmovima vlastita sudjelovanja, u brevijaru domaćeg modernizma 'Progres graditeljstva' nije secirao dublje od općih napomena k programu, uz znakovitu činjenicu da je upravo njima nakon otiska deklaracije iz La Sarraza započeo domaće Probleme savremene arhitekture - 'prvi dio' famoznoga Progresa. Natječaj za Generalnu regulatornu osnovu Zagreba, raspisan pod egidom 'Regulatorna osnova je misao!', završio se ustezanjem prve nagrade i, premda je značajno pripomogao donošenju novoga temeljnog prostornoplanskog dokumenta, nije našao rješenje željezničkog pitanja (tzv. željezničke omče, kunsthistoričkom retorikom) niti sanacije kaotičnog stanja u Trnju, gdje se bespravna, vulgo divlja gradnja eufemistički imenovala terminom 'samopomoć' (Selbsthilfe). Natječaj za židovsku bolnicu u Petrovoj, usprkos formalno uspješnom ishodu, no opet s ustezanjem prve i diobom druge nagrade dvjema osnovama, pokazao je da raspoloživo zemljište jedva može podnijeti osnovni građevni program, no nikako i ozbiljno utemeljene razvojne planove, te je gradnja odložena do nabavke većeg terena (na Rebru, potom na Ksaveru), nažalost i do kataklizme znane kao shoah.

Natječaj za Zakladnu i kliničku bolnicu na Širokom brijegu a.k.a. Šalati među trima spomenutima ponajprije zaslužuje oznaku mission impossible, što je konačno i potka ovoga napisa. Povijest problema seže u početak 20. stoljeća kada zaravan na brijegu povrh Ribnjaka, nekad zvanom Sv. Rok, kasnije preimenovanom u Široki brijeg, iz kaptolskoga prelazi u civilni posjed kako bi se na njemu krenulo s gradnjom Zemaljske bolnice njegova apostolskog veličanstva - suvremene opće državne bolnice, budući da primjerenu zdravstvenu instituciju Zemaljski glavni grad Zagreb naprosto nije imao. Gradska se uprava poduhvatila regulacije budućeg gradilišta i trasiranja pristupnih prometnica - javne dovozne ceste, danas Vončinine ulice uz istočnu nožicu brijega, te sutoka Gospodarske i Bijeničke, danas Veberove i Mesićeve, na poziciji današnjeg zapadnog ulaza u Klinički bolnički centar Šalata, dok je udolina sa zapadne strane brijega zvana 'Uvala' (Tiefe Schlucht) ostavljena nekim boljim vremenima. Istodobno, Zemaljska vlada nedostatno ekipiranog građevnog odsjeka s cijenjenim je vanjskim suradnicima (Ignjat Fischer, Dionis Sunko) krenula u planiranje impozantnog građevnog ansambla, po uzoru, zapravo regionalnom standardu (primjerice suvremene gradačke štajerske zemaljske bolnice), s nekih osamnaestak zgrada, od kojih su kao zasebni bolnički paviljoni planirani oftalmološki, kirurški, infektivni, ginekološki, psihijatrijski, internistički, dermatološki i pedijatrijski. Plan je obuhvatio i prijamnu zgradu, zgradu za sestre, prateće pogone kuhinje i strojarnice, kapelu i mrtvačnicu, napose rezervirao prostor za buduću radiologiju i TBC paviljon. Sve nabrojano u niz dispozicijskih varijanti unutar uobičajene paviljonske tipologije. S gradnjom se bolničkog kompleksa ubrzo i započelo, međutim, netom je dovršen prvi bolnički paviljon - prijamna zgrada na sjevernom kraju zemljišta (Dionis Sunko, 1909.), nastupa radikalni strateški obrat: prijamna se zgrada adaptira za Plemićki konvikt (na Šalatu preseljen s gornjogradske adrese u Habdelićevoj), a posred srijede gradilišta Zemaljske bolnice ziđe se polovica zgrade prvotno osnovana za mušku preparandiju, a dovršena za Gornjogradsku i II. realnu gimnaziju (Ignjat Fischer, 1913.). Sve ovo zbog naraslih troškova jedva započete gradnje bolnice, te u tehničkoj provedbi vladinog građevnog odsjeka, budući su i zdravstvena i srednjoškolska izgradnja ležali u vladinoj nadležnosti. Tek, umjesto najveće bolničke institucije u državi na Šalati je stao nicati svojevrsni obrazovni kampus, junior college gotovo, no zakratko, istom jednu godinu u predvečerje I. svjetskog rata, čijim su izbijanjem i konvikt i gimnazija po kratkom postupku priključeni nedostatnim pozadinskim vojno-lazaretskim kapacitetima.

Utemeljenjem zagrebačkog Medicinskog fakulteta potkraj I. svjetskog rata ideja o gradnji zemaljske bolnice reinkarnirana je u dalekosežnu viziju medicinskog kampusa na Širokom brijegu. Početkom 1917. Sabor odobrava osnutak, a koncem godine ban određuje da se još iste školske godine fakultet ima otvoriti. Istodobno Sabor donosi zakon o gradnji zgrada za Medicinski fakultet i Zemaljsku bolnicu s klinikama na Šalati. Realitet ove opredijeljenosti zadugo će ostati bitno skučenih mogućnosti. Postojeće zgrade konvikta i gimnazije preinačene su za fakultetske zavode i dekanat, ginekološka klinika sretno je udomljena u novogradnju Zemaljskog rodilišta i primaljskog učilišta u Petrovoj, a fakultetske klinike provizorno smještene po adaptiranim prostorima Gradske pučke škole u Draškovićevoj, susjedne Djevojačke stručne škole i Gradske građanske škole u Kovačićevoj. Ovim je događanjem, međutim, predodređeno kentaursko srastanje dvaju samostalnih medicinskih organizama - zajednička izgradnja kliničke i opće bolnice, koju je Vladimir Bazala, liječnik, povjesničar medicine i kulturni povijesnik što je diplomom cara Leopolda iz 1669. dokazao 300-godišnji kontinuitet Sveučilišta u Zagrebu, kasnije nazivao 'nimalo modernim konkubinatom'. No to je tek onaj dio 'problema suvremene arhitekture' koji će se odraziti na programske odrednice natječaja za Zakladnu i kliničku bolnicu na Širokom brijegu 1930. Drugi su dio svakako prostorna ograničenja gradilišta, gdje je arhitekt Franjo Gabrić (identičan s Franzom Gabrićem koji je kratko po završetku studija na gradačkoj Tehničkoj visokoj školi devet godina planirao i vodio gradnju Zemaljske bolnice u Grazu), nastupivši 1919. mjesto voditelja novoformirane Građevne sekcije za gradnju Medicinskog fakulteta, uz pregradnju Plemićkog konvikta u Anatomski i farmakološki zavod, a gimnazijske zgrade u Dekanat s Morfološko-biološkim i Fiziološkim zavodom, zapadno od potonjeg 1920. započeo gradnjom Pedijatričke i Dermatološko-venerološke klinike, a sjeverno od konvikta 1921. zgrade Patološko-anatomskog zavoda, kao trećom i četvrtom zgradom grandiozno planiranog 'Liječničkog fakulteta na Širokom brijegu u Zagrebu' s pet paviljona teoretskih zavoda, devet paviljona kliničke bolnice i sedam upravnih te gospodarskih zgrada. U ovoj osnovi nema ni traga općoj bolnici, no financijske zapreke njenom potpunom ostvarenju obeshrabrit će Gabrića i on će se 1922. iz službe u građevnoj upravi fakulteta povući u privatnu praksu. Svojim ostvarenjima na Šalati, harmonično usklađenima s gradnjama svojih prethodnika, Gabrić je ipak budućem natječaju postavio stanoviti prikriveni rubni uvjet: karakteristične forme amfiteatralnih kliničkih predavaonica (u prigradnji adaptiranog konvikta, te u naglašeno artikuliranim rizalitima svojih dviju novogradnji), a prostorni obuhvat njegovog ambicioznog plana gradnje fakulteta zabilježen je na Nacrtu Zagreba iz 1923. koji će biti priložen podlogama natječaja za gradnju Zakladne i kliničke bolnice na Širokom brijegu.

Medicinsko 'priležništvo' na Šalati, propisano spomenutom zakonskom odredbom o gradnji bolnice s najmanje tisuću kreveta na Širokom brijegu, u kojoj će se urediti i za liječnički fakultet potrebne klinike, naglo će se aktualizirati potkraj 1920-ih godina, kad se postojeći zagrebački bolnički fond, što od besparice, što od žustrog rasta grada, iscrpio do neodrživosti. Premda se još 1890-ih godina raspravlja o premještanju najstarije gradske, 1792.-1804. godine građene, Zakladne bolnice Milosrdne braće s glavnog gradskog trga u mirniji dio Zagreba, njeno je preseljenje postalo mogućim tek po razrješenju spora oko upravljanja bolnicom 1918., odlaskom reda Milosrdnika iz Zagreba i uspostavom zajedničke zakladne bolničke uprave grada, županije, nadbiskupije i prvostolnog Kaptola. Uklanjanje dotrajale bolnice uslijedilo je istom 1931., nakon provedenog natječaja na Širokom brijegu, a prethodno je 1929. utemeljena Zaklada za gradnju Zakladne bolnice u Zagrebu, 18. listopada iste godine donijeta odluka o raspisivanju međunarodnog natječaja za gradnju Zakladne bolnice, a početkom studenoga raspisan natječaj za parcelaciju 'Zakladnog zemljišta' na Jelačićevom trgu (građevnog bloka na rušenje osuđenoga starog špitala). Zakladna je bolnica provizorno preseljena u građevni sklop Gradske ubožnice na Sv. Duhu, a ubožnica protjerana u suburbanu nedođiju donje Selske ceste. I na samome Širokom brijegu, točnije na njegovoj zapadnoj međi, dogodile su se značajne promjene. Već spominjanu duboku uvalu, koja je neugodno zadirala u gradilište Medicinskog fakulteta, takozvano Bernsteinovo zemljište, gradska je uprava tek svibnja 1930. dopustila parcelirati, nakon što je s njegovim vlasnicima nakon mnogih rasprava postignut dogovor glede arondacije fakultetskog posjeda i urednije linije međusobnoga razgraničenja. Bernsteinovo zemljište regulacijom je razdijeljeno na dvadesetak gradilišta 'elegantne četvrti vila' nabijeđenoga 'zagrebačkog Weissenhofa', a preko posjeda trasirana je serpentina Novakove ulice, do ishoda natječaja za Zakladnu i kliničku bolnicu nedefiniranoga završetka na fakultetskom dobru. Gotovo godinu dana nakon donijete odluke međunarodni arhitektonski natječaj za gradnju Zakladne i kliničke bolnice na Širokom brijegu konačno se mogao raspisati.

Natječajem je trebalo riješiti dva potpuno razdvojena bolnička postrojenja - kliničku bolnicu s 375 kreveta, ambulatorijima, laboratorijima, operacijskim dvoranama i predavaonicama, nadovezanu na postojeće institute Medicinskog fakulteta, te opću (Zakladnu) bolnicu sa 620 kreveta i svojim ambulatorijima, operacijskim dvoranama, itd, te odvojenom TBC bolnicom (na zasebnom zemljištu na lomu Bijeničke ceste, tamo gdje se danas nalazi zgrada XVIII. jezične gimnazije arhitekta Božidara Rašice), a posebno zajedničke pogone i servise obaju postrojenja - središnju ljekarnu, institute za fizikalnu, rentgen i radijsku terapiju, središnju kuhinju i praonicu, napose upravu i stanovanje zaposlenika. Osim fakultetskog dobra na platou Širokog brijega i zasebnog gradilišta za TBC bolnicu natječajem je obuhvaćen i izduženi šiljati hrbat između Vončinine i usponskog dijela Voćarske ceste.

Raspis natječaja objavljen je u brojnim stranim stručnim časopisima, naročito njemačkoga govornog područja, kako u službenim strukovnim glasilima (Baugilde, Schweizerische Bauzeitung, Bauwelt) tako i u uglednim revijama s najvećom internacionalnom distribucijom, poput štutgartskih Moderne Bauformen ili minhenskog Der Baumeister. Nagradnim fondom predviđene su tri nagrade od 20.000, 15.000 i 10.000 švicarskih franaka, te 15.000 SFrs za moguće otkupe, a natječajni program i podloge podizali su se kod tajništva Gradskog poglavarstva uz polog od 200 dinara (18 SFrs, okruglo 100 kokošjih jaja na zagrebačkom Dolcu, odnosno jedna petina četvornog metra stambene novogradnje u ovdašnjoj građevnoj produkciji). Uz natječajne podloge priložen je lijepi litografirani nacrt Zagreba Gradskog građevnog ureda iz 1923., no natjecateljima, poglavito stranima, dostupno je bilo i netom objavljeno drugo, prevedeno izdanje uzornog bedekera 'Zagreb u prošlosti i sadašnjosti 1093.-1930.' (Zagreb einst und jetzt/Zagreb Past and Present) Dr. Stjepana Srkulja, aktualnoga gradonačelnika. U radu deseteročlanog ocjenjivačkog suda uz domaće su stručnjake sudjelovali Walter Henauer (Zürich), dr. Wilhelm Kreis (Dresden) i Roger-Henri Expert (Pariz). Do zadanog roka 15. siječnja 1931. primljeno je 80 radova, među njima 49 iz Njemačke, te 5 iz Švicarske, a donošenje konačne odluke predviđeno je bilo za drugu polovicu travnja 1931. U svibnju 1931. švicarski juror Walter Henauer izvješćuje Schweizerische Bauzeitung da se, unatoč vrlo zadovoljavajućoj razini prispjelih osnova, prva nagrada nije mogla dodijeliti budući da su mnogi natjecatelji obratili premalo obzira na lokalne okolnosti, kao i da su kod pojedinačnih razrada, poglavito kliničkih odjeljenja, predlagana dijelom nemoguća rješenja. Namjesto predviđenih triju nagrada ex aequo su sa po 15.000 SFrs nagrađeni Ernest Weissmann (Zagreb-Pariz), Bernhard Stein i Richard Zorn (Hamburg-Altona), te Gustav Paul i František Čermák (Prag). Povećanom otkupnom nagradom sa po 5.000 SFrs honorirani su G. Schöller (Beč), Benno Schachner (München), prof. William Dunkel i Heinz Lipp (Zürich), Hans Tietmann i Karl Haake (Düsseldorf), te Jadwiga Dobrzyn´ska i Zygmunt Aoboda (Varšava). Henauer napose zaključuje kako je, s obzirom na odstupanja od programa, kod ovog međunarodnog natječaja za primijetiti da temeljne odredbe SIA (Švicarskog udruženja inženjera i arhitekata), prema kojima natječajni program ima obvezujuća ugovorna obilježja, nisu bile mjerodavne.

Iz dostupnih postnatječajnih publikacija razvidan je tek manji dio golema uloženog natjecateljskog napora. Stjepan Planić u 'Problemima savremene arhitekture' objavio je vlastiti, te radove Mije Hećimovića i Zdenka Strižića, kao i premiranu osnovu 'ZKBZ' Ernesta Weissmanna. Der Baumeister pod redakcijom Wilhelma Harbersa u rujnu 1931. izdao je posebni svezak posvećen suvremenoj bolničkoj izgradnji i objavio nagrađenu osnovu Bernharda Steina i Richarda Zorna, otkupljenu osnovu Benna Schachnera, te natječajni rad Konstantyja Gutschowa, s opširnim prilogom o funkcionalnoj i prostornoj problematici suvremene bolničke gradnje. Hermann Distel, vodeći suvremeni njemački autoritet za bolničku gradnju, u svoju je monografiju Krankenhäuser (ur. Werner Hegemann, Hellerau, 1931.) uz dvije teorijske rasprave, među projekte i ostvarenja s prijelaza 1920-ih na 1930-e - od Hamburga i Lübecka do Berlina, ponosno je uvrstio obadva svoja natječajna rada za Zagreb (židovsku te Zakladnu i kliničku bolnicu na Šalati). Što, međutim, pokazuju nabrojene osnove? Od domaće ponude, uz grafički zavodljivu ali uistinu naivnu Planićevu ekspresionističku citadelu i neuspjeli Hećimovićev minimalistički domino-maksimalizam (s doslovno zatajenim glavnim pristupom), najveće je razočarenje Strižićev prijedlog naprihvatljive tepih-izgradnje, s preko trideset međusobno povezanih dvo- i troetažnih paviljona i četverokatnim 120-metarskim mastodontom što po samoj sredini presijeca kompleks (sve u nekom neobjašnjivom strahu od treće dimenzije - reklo bi se, poznavajući njegov naglašeni urbanistički nerv). Nasuprot ovima, Weissmannov je prijedlog superiorna samosvjesna visokoestetizirana inženjerija paviljonskog, transparentnim mosto­vima uvezanog sustava, oslobođenog partera, slobodnoga plana i tako redom ... i, što je gotovo nevidljivo, a nije pra-neo-konstrukti­vistički prezen­tacijski efekt na fotomontaži projekta, s otklonom unutarnjeg koordinatnog sustava kompleksa pre­ma jugozapadnoj orijentaciji. Objavljene nje­mač­ke osnove prije svega pokazuju 'neufertovsku' fascinaciju medicinskom tehnologijom i zablude doslovnog poimanja form follows function maksime. Također premiranoj osnovi Steina i Zorna, premda je hibridne strukture - što bi prema današnjem senzibilitetu morala biti komparativna prednost pred konkurentima, prije svega nedostaje zadovoljavajuća preglednost dispozicije, a neosjetljivost prema lokalnim uvjetima najprisutnija je, štoviše deklarirana, u postiranju izduženih blokova središnje kliničke zgrade i liječničkih stanova u usponsku vizuru Novakove ulice. Potonji je defekt još naglašeniji u otkupljenoj osnovi Benna Schachnera, koji je pristup paviljonski organiziranom kompleksu predvidio odvojkom sa tjemena serpentine Novakove ulice i zapečatio ga deveterokatnom upravnom zgradom raskriljenom izduženim traktovima internističkog i kirurškog odjela zakladne bolnice. Konstanty Gutschow je nad serpentinom Novakove postavio dvjestametarski četverokatni stacionar kliničke bolnice (pravdajući ga u perspektivnom prikazu veličinom južnog bedema kaptolske tvrđe), koji se nakon prosjeka interne bolničke ceste nastavlja u stometarski blok internističog odjela Zakladne bolnice. Hermann Distel predložio je planimetrijski privlačnu, premda akademičku dispoziciju (izdvojeni TBC paviljon pritom je, zbog preferentne jugozapadne orijentacije, groteskno izvitoperen u neki Oldenburgov hot-dog), koja se u trećoj dimenziji preobražuje u mitski walhalla monumentalizam - što napadno najavljuje njegov ratni berlinski angažman, posebice nad istočnim perimetrom Vončinine: upravo nakaradnim apostrofiranjem servisnog kuhinjsko-praoničko-strojarničkog bloka.

Zahvaljujući monumentalnoj višesveščanoj publikaciji Aaltove arhitekturne ostavštine u zajedničkom izdanju Alvar Aalto muzeja i Alvar Aalto arhiva iz Jyväskyläe te Muzeja finske arhitekture iz Helsinkija (The Architectural Drawings of Alvar Aalto 1917-1939, Garland Publishing, 1994.), Aaltov natječajni projekt za Zagreb već je neko vrijeme u cijelosti dostupan svekolikoj stručnoj javnosti. Kompletan natječajni elaborat s brojnim studijama i skicama katalogiziran je na sedamdesetak stranica petog sveska edicije, što pokriva Aaltova ostvarenja i projekte iz 1930.-32. godine. U kraćoj uvodnoj analizi natječajnog rada pod geslom 'SUD' naglašena su specifična obilježja osnove - anticipatorna rješenja pojedinih prostornih elemenata koji će u kasnijim Aaltovim ostvarenjima postati okosnicom njegova naročitog autorskog rukopisa (cirkularni auditoriji kliničkih paviljona, nazubljena osnova stambenog tornja osoblja), također najavni citat Paimio sanatorija, vlastitog djela u simultanom nastajanju - a time i posebni značaj ovoga projekta unutar ukupnog Aaltovog opusa, kao i modernističkog korpusa finske arhitekture i njena udjela u globalnom fenomenu arhitekture Internacionalnog stila. Posve razumljivo, u spomenutoj analizi nije razmatrana visoka kvaliteta Aaltove osnove u komparaciji s poznatim/publiciranim konkurentnim projektima, pogotovo njena iznimna vrijednost u uzornoj primjerenosti lokalnim uvjetima, konačno natječajnom raspisu. Aaltova je prostorna dispozicija naglašeno pregledna i jasna, distribucija sadržaja logična, primijenjena paviljonska tipologija primjerena a medicinska tehnologija korektna, prilazi kompleksu i unutarnje prometno rješenje besprijekorni, odnos prema zahtjevnoj topografiji lokacije vrlo obziran, omjer izgrađenosti i otvorenog ozelenjenog prostora odlično odmjeren, volumetrijska kompozicija skladna a arhitektonska raščlamba pojedinih građevnih jedinica idealnog mjerila, čak i vitka visoka stambena zgrada pri vrhu kompleksa ima puno opravdanje u kompozicijskom dijalogu sa susjednim opservatorijem Nadbiskupskog sjemeništa. Povrh svega ovoga naročito je uspjelo rješenje građevnog sklopa Zakladne bolnice, gdje je ponuđena jedinstvena varijanta ležećeg monobloka s bipolarnom orijentacijom, razrahljenog unutarnjim vrtovima i pilotima rastvorenog na vanjskim krajevima. Zasigurno model gradnje kojem je mjesto u svakom boljem udžbeniku bolničke arhitekture. Posvemašnje sljepilo ocjenjivačkog suda na sve nabrojane prednosti Aaltove osnove doista je neshvatljivo, tek propustom da se ovaj rafinirani doprinos modernoj arhitekturi adekvatno vrednuje, sjećanja na Aaltovo zagrebačko gostovanje ostala su podijeljena: za povijest finske arhitekture programatsko uporište nacionalnog modernizma, za hrvatsku povijest virtualno rješenje nemogućeg zadatka.

Razmatrajući natjecateljsku motivaciju ne zvuči baš uvjerljivo da se Alvar Aalto za sudjelovanje na zagrebačkom natječaju odlučio tek tako, u potrazi za međunarodnom afirmacijom. Od frankfurtskoga kongresa CIAM 2 u listopadu 1929. Aalto je finski nacionalni delegat u CIAM-ovoj službenoj strukturi i otada blizak s CIAM-ovim generalnim tajnikom Sigfriedom Giedionom i njegovom suprugom Carolom Giedion-Welcker. Za sobom pritom ima respektabilna ostvarenja - poslovni blok Agrikulturnog kooperativa, stambeni blok Standard i, naročito, poslovnu zgradu novinske kuće Turun Sanomat u Turkuu, te prve plasmane na natječajima za gradsku knjižnicu u Viipuriju i za Paimio TBC sanatorij. Surađujući kontinuirano 1928.-30. s Le Corbusierom u legendarnom 35 Rue de Sevrès, Ernest Weissmann je pri CIAM-u od samog početka, a s Giedionom u trajnom kontaktu, iako će mandat nacionalnog delegata regulirati tek po osnutku Radne grupe Zagreb 1932. i njenu deklariranju kao suradničke CIAM-ove radne grupe za Jugoslaviju. Izvjesno je da su se Aalto i Weissmann susreli na Frankfurtskom kongresu - u zborniku kongresa naslovljenom Existenzminimum zabilježena je činjenica da je jugoslavenska radna grupa u formiranju. Posve je vjerovatno da su se susreli i na briselskom CIAM 3 u studenome 1930. s temom racionalne izgradnje, koliko god taj hipotetični susret obojici bio usred posla na natječajnom projektu za Zagreb. Posve je vjerovatno i da je Sigfried Giedion kroz intenzivnu korespondenciju s Weissmannom bio upoznat s raspisom zagrebačkog natječaja. Nije, dakle, izvan pameti spekulacija da je zahtjevni zagrebački natječaj imao znatniju recepciju među CIAM-ovim članstvom, otvarajući mogućnost široke afirmacije internacionalnih modernističkih načela. Doduše, Roger-Henri Expert i Wilhelm Kreis po svojim habitusima to svakako ne bi bili u stanju podržati, no Walter Henauer naprotiv bi.

U stvarnosti, trodiobom prvog plasmana otvoren je konfliktni zaplet ostvarenja projekta. Kao domaćem laureatu, Weissmannu se imalo povjeriti vođenje i daljnja razrada projekta, no on u tom trenutku još nije posjedovao propisano ovlaštenje (usput, za cijelu Radnu grupu Zagreb, ovu je zakonsku obvezu kao jedini ovlašteni arhitekt pokrivao Josip Pičman), te je Zaklada za gradnju Zakladne bolnice stala otezati s narudžbom, ciljajući vjerovatno raspletu kojim se provela gradnja hotela Esplanade. Weissmann je u zaštitu svojih legitimnih prava uzvitlao aferu, koja je kulminirala prezentacijom slučaja na zasjedanju CIRPAC-a - izvršnog odbora CIAM-a - u Barceloni u ožujku 1932. (zajedno s Le Corbusierovom prezentacijom skandala s gradnjom moskovske Palače sovjeta) i koja ga je konačno otjerala iz Zagreba. Zaklada je u međuvremenu odustala od gradnje bolnice na Šalati i podigla Zakladnu bolnicu na Rebru, a njoj namijenjen dio fakultetskog dobra na Šalati kasnije je prekrio sportski centar. Većina zagrebačkih bolnica danas je umrežena u sustav kliničkih jedinica Medicinskog fakulteta u Zagrebu.

P.S.

Naklapanja? Možda, no ispravnije rečeno - naizgled. Dva temeljita istraživanja, koja su neposredno pred znanstvenom verifikacijom, detaljno i s propisanom aparaturom obrađuju spominjane okolnosti, a dotad, kako neverending story s Medicinskim fakultetom (ili, Bazalinim riječima: 'zidanje Skadra') na Šalati dandanas traje, umjesto epiloga tek par zanimljivih napomena o nekim sudionicima natječaja. Gustav Paul i František Čermák, arhitekti u Pragu, izveli su 1965. Strojarski i elektrotehnički fakultet Češkog tehničkog univerziteta u Pragu. Benno Schachner, nakon studija i prakse u obiteljskom atelijeru u Münchenu, držao je profesoru bolničke gradnje u Aachenu i sagradio 1956. gradsku bolnicu u Leverkusenu, a 1983. kliniku RWTH u Aachenu. William Dunkel, švicarski arhitekt i slikar, student Corneliusa Gurlitta u Dresdenu i profesor na ETH u Zürichu, osnovao je 1961. novo ciriško gradsko kazalište nadahnuto Aaltovim projektom Opere u Essenu. Hans Tietmann i Karl Haake, arhitekti u Düsseldorfu, s Wilhelmom Kreisom postavili su 1926. Veliku izložbu zdravlja, socijalne skrbi i tjelovježbe 'Gesolei' u Düsseldorfu. Jadwiga Dobrzyn´ska i Zygmunt Aoboda, pripadnici poljske arhitektonske avangarde, izveli su Šlesku srednju tehničku školu u Katowicama 1932., stambeni blok GMO čelične skeletne strukture u Poznanju 1937. i dječji sanatorij u šleskoj Istebni 1929-37. Konstanty Gutschow, arhitekt u Hamburgu, u Direkciji za visokogradnje kod Fritza Schumachera potom u vlastitom atelijeru, izveo je 1958. bolnicu u Helgolandu i 1961. Sveučilišnu kliniku u Tübingenu. Hermann Distel, arhitekt u Hamburgu, izradio je 1940. planove Sveučilišne klinike za Reichshauptstadt Berlin.